rif

Obvezno je voditi evidenciju radnika i radnog vremena, no razmjerno često postavlja se pitanje što sa
samim poslodavcem, rukovodećim osobljem, radnicima članovima obitelji poslodavca fizičke osobe
odnosno osobama kojima je teško mjeriti radno vrijeme iz očitih razloga.
Posebnim Pravilnikom određeno je što te evidencije moraju sadržavati, tko ih vodi, na temelju kojih
isprava, koliko ažurno, koliko smo dužni čuvati propisane evidencije i slično. Od 1. listopada 2024.
na snazi će biti novi Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima zaposlenim kod
poslodavca, stoga valja nam vidjeti što ima nova.

Uredba o zaštiti podataka je već nekoliko godina u obvezatnoj primjeni. Obvezatnost primjene je
vrlo široko utvrđena, primjenjuje se na sve pravne osobe, trgovačka društva, pojedince koji obavljaju
djelatnost, udruge, bolnice i brojne druge subjekte.
Pitanje Uredbe je aktualizirano jer je u Narodnim novinama, službenom glasilu, izašao Pravilnik o
sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima zaposlenim kod poslodavca, koji ima stupiti na
snagu 1. listopada 2024., a promjene su u mnogočemu potaknute boljom usklađenošću s Općom
uredbom o zaštiti podataka.
Obrti i trgovačka društva koja se bave djelatnošću računovodstva su nesumnjivo obvezne primjenjivati
Uredbu, stoga autorica ukratko predstavlja određene pojmove, obveze i u konačnici sankcije koje će
se izricati subjektima koji se ogluše o primjenu osnovnih zadaća.

Trgovačka društva nemaju mogućnost izražavanja svoje volje, kao što to imaju fizičke osobe. Kako bi
trgovačka društva kao pravne osobe mogle sudjelovati u pravnom prometu za njih volju izražavaju
organi predviđeni Zakonom o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93. – 130/23., dalje u tekstu:
Zakon, ZTD). Prema trećima trgovačko društvo primarno zastupa uprava. Međutim, ponekad će
biti nužno i korisno da se određene pojedince ovlasti na zastupanje društva koji neće biti sputavani
odredbama Zakona kojima se uređuje djelovanje uprave.
U ovom članku bit će riječ o jednom od takvih instituta predviđenim ZTD-om odnosno prokuri. Radi
se o trgovačkoj punomoći koja svom imatelju – prokuristu daje vrlo široke ovlasti. Cilj ovoga članka je
prikazati širi kontekst ovoga naizgled jednostavnog instituta. Prokura je uređena od čl. 44. do čl. 54.
Zakona koje odredbe, među ostalima, uređuju pojam prokure, pojedinačnu i skupnu prokuru, opseg
ovlasti i ograničenje prokure, sklapanje ugovora sa samim sobom, upis i opoziv prokure.

Ugovor o ortaštvu (ranije: ortakluk) uređen je u Zakonu o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05.
– 155/23, dalje: ZOO), u člancima od 637. do 660. U navedenim člancima uređuju se: opće odredbe o
ortaštvu, imovina ortaštva, poslovodstvo i zastupanje, odnos prema trećima, odgovornost za štetu,
dobit i gubitak, istupanje i isključenje ortaka, prestanak ortaštva te dioba zajedničke imovine.
Ortaštvo je ugovorna kategorija, jer je to zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti. Ugovorom
o ortaštvu uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja
zajedničkog cilja.
Imovina ortaštva zajednička je imovina ortaka, ali za obveze ortaštva u pravilu solidarno odgovaraju
svi ortaci, osim ako s vjerovnikom nije drukčije ugovoreno.
U članku se bavimo odredbama ZOO-a koje se odnose na ugovor o ortaštvu, ali i primjenom tog
instituta u nekim drugim propisima (Zakonu o obrtu, Zakonu o trgovačkim društvima).

Fizička osoba zaposlena u radnom odnosu može uz radni odnos obavljati samostalnu djelatnost
obrta, poljoprivrede i šumarstva, a ako je to posebnim propisima dozvoljeno i djelatnost slobodnog
zanimanja. Obavljanje samostalne djelatnosti uz mirovinu je ograničeno mirovinskim propisima tako
da korisnik mirovine može uz mirovinu obavljati djelatnosti za koje nije propisana obveza prijave u
osiguranje (sporedno zanimanje, domaća radinost i poljoprivreda).
Obavljanje samostalne djelatnosti uz usporedni radni odnos kod poslodavca i obavljanje samostalne
djelatnosti uz mirovinu se prema propisima o obveznim doprinosima smatra drugom djelatnosti. Za
drugu djelatnost se obveza doprinosa utvrđuje jednom godišnje, a doprinosi se plaćaju po sniženim
stopama.

U proteklim godinama, kroz porezne reforme, postupno su povećavani neoporezivi iznosi u cilju
smanjenja poreznog opterećenja poduzetnika. Odredbama članka 6. i 7. Pravilnika o porezu na
dohodak propisana je mogućnost isplate čak 47 vrsta neoporezivih primitaka.
Raznolikošću primitaka za koje je zakonodavac omogućio neoporezivu isplatu, stvara se značajan
prostor za poboljšanje raspoloživog primitka i posljedično životnog standarda radnika. Iako su
neoporezivi primici koncipirani kao instrumenti nagrade ili naknade troškova u točno određene svrhe,
često su postali zamjena za isplatu plaće.
Porezni propisi ne osiguravaju pravo na primitke, već propisuju koje vrste javnih davanja treba platiti
kod isplate nekog primitka. Odluka o isplati materijalnog prava ili o naknadi troška, kao i određivanje
iznosa prepuštena je poslodavcima, a uređuje se nekim izvorom radnog prava. Neoporezive primitke
u pravilu ne mogu ostvariti osobe koje nisu u radnom odnosu s isplatiteljem iako obavljaju poslove za
njega, npr. direktor koji nije zaposlen u društvu u kojemu obavlja funkciju direktora, student koji kod
naručitelja obavlja poslove preko ovlaštenog posrednika i dr.
U ovom radu se u prvom redu definira pojam plaće, obuhvaćajući sve njezine komponente. Zatim
se objašnjava razlika između naknade za rad i ostalih primitaka koji se ostvaruju u vezi s radnim
odnosom. Dodatno se razjašnjava i česta konfuzija zbog različitih interpretacija pojma „plaće“ u
radnom i poreznom zakonodavstvu.
Nadalje, pruža se kronologija promjena uvjeta za isplatu neoporezivih primitaka od rujna 2019.
godine do danas, s posebnim naglaskom na posljednju poreznu reformu iz listopada 2023. godine.
Isto tako, analiziraju se iznosi isplaćenih neoporezivih primitaka u 2022. i 2023. godini.
Na samom kraju, pokazuju se primjeri učinka isplate neoporezivih primitaka na plaću radnika.

Zakon o tržištu rada uređuje pojednostavljeni način zapošljavanja radnika na privremenim i
povremenim poslovima u poljoprivredi sklapanjem dnevnih ugovora o radu, ali uz ograničenje
najviše 90 dana u godini. Poslodavac ne prijavljuje radnika nadležnim tijelima socijalnog osiguranja,
a doprinose plaća kupnjom vrijednosnih kupona u FINA-i. Cijena jednog dnevnog kupona za 2024.
godinu iznosi 4,16 eura. Zarada radnika oporezuje se kao drugi dohodak, po stopi od 10 % i smatra se
konačnim dohotkom. Porezna obveza dospijeva do kraja mjeseca u kojemu je primitak isplaćen, a na
dan dospijeća poreza poslodavac ispostavlja obrazac JOPPD.
Radniku koji radi na povremenim i privremenim sezonskim poslovima u poljoprivredi, poslodavac može
na svoj teret omogućiti smještaj i prehranu. Ti primici neovisno o iznosu koji je omogućen radniku, ne
podliježu obvezi poreza na dohodak i iskazuju se u obrascu JOPPD kao neoporezivi primitak radnika.

Kod obračuna PDV-a na usluge koje se pružaju u okviru djelatnosti ugostiteljstva često se javljaju
dvojbe vezane za primjenu odgovarajuće porezne stope obzirom da se radi o djelatnosti čije se usluge
oporezuju različitim poreznim stopama. Na dio usluga primjenjuje se snižena stopa 13 %, dok se
drugi dio oporezuje standardnom stopom 25 %. Iste dvojbe javljaju se i kod oporezivanja usluga
koje ugostitelji pružaju u okviru usluga u objektima iz skupine “kampovi”. Prema Zakonu i Pravilniku
o PDV-u u pogledu primjene snižene stope, ugostiteljskim objektima smatraju se između ostalih i
kampovi, kamp naselja i kampirališta, a snižena stopa primjenjuje se osim na usluge smještaja i
prehrane u tim objektima i na usluge iznajmljivanja prostora u kampovima za odmor kako je to
propisano člankom 38. Zakona i člankom 47. Pravilnika o PDV-u. Autorica u članku piše o primjeni
snižene ili standardne stope PDV-a ovisno o vrsti usluga koje se pružaju u okviru djelatnosti kampa.

Predmet oporezivanja PDV-om prema članku 4. Zakona o PDV-u je isporuka dobara u tuzemstvu uz
naknadu koju obavi porezni obveznik. Iako je čl. 7. Zakona definirano da se isporukom smatra prijenos
prava raspolaganja materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika, istim člankom u stavku 5. propisano
je da se isporukom uz naknadu smatra i premještanje dobara koja su dio poslovne imovine poreznog
obveznika koja je za potrebe svojeg poslovanja bez prenošenja prava raspolaganja na drugoga
otpremio ili prevezao sam porezni obveznik ili druga osoba za njegov račun u drugu državu članicu.
Obzirom da se dobra otpremaju (fizički prevoze) u drugu državu članicu, nastaje robna razmjena
unutar EU za koju su propisana porezna pravila i način praćenja iako se ne radi o prodaji dobara
niti prijenosu prava raspolaganja. Autorica u članku piše o obračunu PDV-a i primjeni poreznog
oslobođenja kod premještanja dobara u drugu državu članicu.

Pravo radnika na naknadu troškova prehrane može biti uređeno različitim izvorima radnog prava
poput kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili odlukom poslodavca. Poslodavci imaju mogućnost
neoporezivo nadoknaditi ove troškove pri čemu moraju uskladiti izbor modela naknade s poreznim
propisima. Mogu birati između isplate novčane paušalne naknade ili naknade na temelju
vjerodostojne dokumentacije. Poslodavci također mogu tijekom godine prilagođavati model isplate
kako bi se uskladio sa specifičnim radnim uvjetima zadržavajući neoporezivi tretman isplate, no te se
dvije opcije ne smiju kombinirati u istom mjesecu za istog radnika.