rif

Kada poslovni subjekt u svojoj imovini drži nekretnine poput zemljišta i zgrade, dijela zgrade ili oboje,
s namjerom ostvarivanja prihoda od najma, porasta tržišne vrijednosti ili oboje, takva imovina
klasificira se pod imovinom vezanom uz ulaganje u nekretnine. Takva namjena ulaganja u nekretnine
različita je od namjene nekretnina koje poduzeće ima u svojoj imovini kako bi nekretnine koristio
prilikom obavljanja redovitih poslovnih aktivnosti pa je u skladu s time različit i računovodstveni
tretman takve imovine subjekta. Tako će u ovome članku autor objasniti računovodstveni i porezni
tretman ulaganja u nekretnine odnosno prezentiranje takve vrste imovine prema Međunarodnim i
Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja (MRS 40 i HSFI 7).

Potrebno je razlikovati dvije različite kategorije gubitka odnosno računovodstveni od poreznog
gubitka. Računovodstveni gubitak (gubitak prije oporezivanja) utvrđuje se kao razlika prihoda i
rashoda iskazanih i obračunatih sukladno računovodstvenim propisima, evidentira se u poslovnim
knjigama subjekta te iskazuje u računu dobiti i gubitka. Gubitak nakon oporezivanja utvrđuje se na
način da se računovodstvena osnovica (dobit ili gubitak) korigira za tekući porez na dobit utvrđen
u Prijavi poreza na dobit (Obrascu PD ili Obrascu PD-NN), kao i za možebitne efekte odgođenih
poreza. Tako utvrđeni gubitak razdoblja iskazuje se u računu dobiti i gubitka odnosno iskazuje se
u bilanci kao gubitak poslovne godine. Porezni gubitak utvrđuje se prilikom sastavljanja prijave
poreza na dobit, na način da se računovodstvena osnovica korigira za određene stavke umanjenja
i uvećanja, sukladno poreznim propisima. U članku autorica na primjerima prikazuje utvrđivanje
računovodstvenog i poreznog gubitka, pokriće prenesenog gubitka u računovodstvu, korištenje
prenesenog poreznog gubitka pri utvrđivanju porezne osnovice te priznavanje odgođene porezne
imovine s osnove prenesenih poreznih gubitaka.

U međunarodnom okruženju u kojemu živimo više nije rijetkost da hrvatski poduzetnici uz obavljanje
djelatnosti unutar granica Hrvatske, šire poslovanje i na inozemstvo. S obzirom na suverenost svake
pojedine države, postoji mogućnost da obavljanje poslovanja u inozemstvu podliježe i plaćanju poreza
u toj državi. Ako hrvatski porezi obveznik ostvari prihode ili dobit izravno iz inozemstva koji podliježu
porezu na dobit po odbitku, taj porez plaćen u inozemstvu evidentira u svojim poslovnim knjigama i,
ako je moguće, uračunava u poreznu prijavu.
Autor u članku prikazuje računovodstveni i porezni tretman poreza na dobit po odbitku plaćenog u
inozemstvu.

Sadržaj godišnjega financijskog izvještaja (u nastavku: GFI) za poduzetnike (GFI-POD) nije mijenjan
u odnosu na 2021. godinu, dok je sadržaj GFI-a promijenjen za banke (GFI-BAN) i Središnje klirinško
depozitarno društvo (GFI-SKDD). Svi obrasci GFI-a za 2022. godinu objavljeni su na Fininoj mrežnoj
stranici. Treba napomenuti da obveznici u GFI-u kojega sastavljaju za razdoblje od 1. 1. 2022. do 31.
12. 2022. godine iskazuju podatke u kunama, sukladno članku 72., stavku 1. Zakona o uvođenju eura
kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Nar. nov., br. 57/22. i 88/22.). Međutim, oni poduzetnici
kojima se poslovna godina razlikuje od kalendarske te im razdoblje poslovne godine završava nakon
dana uvođenja eura (nakon 1. 1. 2023.), u GFI-u kojega će predavati za javnu objavu, podatke trebaju
iskazati u eurima (čl. 72., st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH). Nije naodmet
ponoviti da je od 8. 4. 2020. godine prestao važiti Pravilnik o vrstama i visini naknada Financijskoj
agenciji za uslugu javne objave dokumentacije iz Registra godišnjih financijskih izvještaja1 te je za
obveznike dostava dokumentacije besplatna.
U ovom članku podsjećamo poduzetnike na obvezu sastavljanja i predaje GFI-a i druge propisane
dokumentacije, na rokove, na način predaje i potpisivanja te mogućnost korištenja dokumentacije i
podataka iz Registra godišnjih financijskih izvještaja.

RIF-ove obavijesti

Narodne novine / novi propisi Veljača. 2023.

Do 28. veljače odnosno 20. ožujka otvoren je prvi poziv na dostavu projektnih prijedloga iz Programa
europske teritorijalne suradnje „Interreg VI-A Italija – Hrvatska 2021-2027“. Prvi rok se odnosi
na prijavu „malih“, a drugi na prijavu „standardnih“ projekata. Programom je obuhvaćeno osam
hrvatskih županija i dvadeset i pet talijanskih pokrajina, a u projektima, u obveznim partnerstvima,
mogu sudjelovati javne i privatne organizacije i poduzeća. Ukupna alokacija bespovratnih sredstava
za ovaj poziv iz Europskog fonda za regionalni razvoj iznosi 80 milijuna eura.

Tekst Zakona o radu koji je vrijedio do 1. siječnja 2023. godine (Nar. nov., br. 93/14., 127/17. i 98/19.),
definirao je samo obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu na izdvojenom mjestu rada, kada se poslovi
obavljaju kod kuće radnika i u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Nar. nov., br. 151/22. od 22. 12. 2022., koji je
stupio na snagu 1. siječnja 2023. (osim članaka 55. i 56.) detaljnije su propisani načini obavljanja rada
na izdvojenom mjestu rada i rada na daljinu.
Novom regulativom rada na izdvojenom mjestu rada i rada na daljinu definirani su pojmovi rada na
izdvojenom mjestu rada i rada na daljinu, uređen je sadržaj ugovora o radu na takvim poslovima,
obveze i prava poslodavca prema radnicima koji rade na tim poslovima, ali i obveze i prava tih radnika.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Nar. nov., br. 151/22.), dodatan rad uređen je u
novim člancima 18.a, 18.b i 18.c, dok je u ranijoj verziji Zakona o radu takav rad bio normiran u stavku
3. članka 61. koji članak je inače uređivao pitanja punog radnog vremena.
Prema ranijoj verziji, puno radno vrijeme radnika nije moglo biti duže od 40 sati tjedno, ali je takav
radnik mogao sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do 8 sati tjedno
odnosno do 180 sati godišnje, samo ako je poslodavac s kojim radnik već ima prethodno sklopljen
ugovor o radu, radniku za takav rad dao pisanu suglasnost.
Novom regulativom detaljnije je uređen dodatan rad radnika tako da mu za zaposlenje kod drugog
poslodavca više nije potrebna pisana suglasnost matičnog poslodavca, a ne postoji ni ograničenje od
180 sati godišnje.

Radni odnos se zasniva sklapanjem ugovora o radu koji može biti sklopljen na određeno i neodređeno
vrijeme. Iako je slovom Zakona ugovor o radu na neodređeno vrijeme pravilo, praksa je ugovor o radu
na određeno vrijeme učinila mnogo češćim ugovorom koji radnici i poslodavci sklapaju.
Kako zakonodavac dugi niz godina nastoji izmjenama propisa demotivirati poslodavce da sklapaju
ugovore o radu na određeno vrijeme, bit će zanimljivo pratiti primjenu posljednje izmjene i dopune
Zakona o radu.