rif

Kibernetička sigurnost predstavlja ključni poslovni rizik u 2024. godini. Prema Risk in Focus 2024.,
kibernetička sigurnost zadržava svoje dugogodišnje prvo mjesto: 84 % ispitanika šestu godinu
za redom izjasnilo se da je kibernetička sigurnost poslovni rizik broj jedan. Također, unatoč
kontinuiranom porastu prirodnih katastrofa povezanih s klimatskim promjenama, stalnim učincima
postpandemije i rastućoj nejednakosti, poslovni lideri su prema istraživanju PWC-a (2023.) rangirali
digitalne i tehnološke faktore kao najveće rizike kojima daju prioritet za ublažavanje u sljedećih 12
mjeseci. Kibernetičke prijetnje (zlonamjerni softver, internetski napadi, phishing, napadi na web
aplikacije, spamovi, uskraćivanje usluga, krađa identiteta, kršenje podataka, curenje informacija,
cyber špijunaža itd.) s kojima se susrećemo svakodnevno primarno kroz neovlašteni pristup, objavu
povjerljivih podataka, izmjenu informacija, uništavanje dokumenata te uskraćivanje usluga posljedice
su neadekvatnog upravljanja kibernetičkom sigurnošću. No ipak, prema Risk in Focus 2024., svijest
kod upravljačkih tijela i menadžmenta je visoka jer moraju osigurati da su njihove organizacije
otporne na tehnološke izazove, kao što je umjetna inteligencija te moraju biti spremni i imati talenta
za suočavanje sa širokim rasponom novih propisa o kibernetičkoj sigurnosti i sigurnosti podataka.
Prema Modelu tri linije, učinkovito upravljanje rizikom kibernetičke sigurnosti organizirano je u tri
linije, kroz funkciju IT-a, CISO-a i interne revizije, dok su upravljačka tijela odgovorna za nadziranje
rizika kibernetičke sigurnosti. Autor u članku ističe ulogu i važnost svih sudionika i linija u učinkovitom
upravljanju kibernetičkom sigurnošću, posebno ističući ulogu CISO-a i interne revizije, kao i važnost
njihove suradnje. Također, autor daje prikaz učinkovitog mjerenja rizika kibernetičke sigurnosti prema
ISO 27005:2022, kroz identifikaciju, analizu i procjenu rizika kibernetičke sigurnosti.

Kao jedna od najznačajnijih odgovornosti revizora je ona koja se odnosi na izražavanje mišljenja
o financijskim izvještajima poduzetnika temeljeno na provedenoj reviziji. Kako je nužno da revizor
stekne uvjerenje o tome jesu li financijski izvještaji poduzetnika bez značajnog pogrešnog prikazivanja,
od revizora se očekuje da prisustvuje u provedbi inventure kod obveznika same revizije. Ovakva
obveza određena je i propisana Međunarodnim revizijskim standardima (MRevS) 500 – Revizijski
dokazi i 501 – Revizijski dokazi – posebna razmatranja za odabrane stavke. Tako će u nastavku članka
autor obraditi pitanja oko kojih je potrebno voditi brigu prilikom sudjelovanja revizora u provođenju
inventure odnosno popisa imovine i obveza poduzetnika.

Zalihe su vrlo često značajna stavka financijskih izvještaja, stoga revizor prilikom provođenja revizije
svoje postupke mora planirati na način koji će mu omogućiti prikupljanje dostatnih i primjerenih
revizijskih dokaza vezanih uz završno stanje zaliha. U tom smislu, revizor mora provjeriti određene
tvrdnje vezane uz stanje zaliha na kraju razdoblja, kao što su: postojanje, potpunost, prava i obveze,
vrednovanje i objavljivanje. U članku autorica razmatra specifičnosti revizije završnog stanja zaliha, s
naglaskom na obveze revizora prilikom inventure, sukladno MRevS-u 501 – Revizijski dokazi – posebna
razmatranja za odabrane stavke te obveze revizora pri procjeni razumnosti računovodstvene procjene
menadžmenta vezane uz vrednovanje zaliha odnosno priznavanje vrijednosnog usklađenja zaliha,
sukladno MRevS -u 540 (izmijenjenom) – Revidiranje računovodstvenih procjena i povezanih objava.

Razvojem međunarodnih tržišta, kao i povećanjem kompanija koje sudjeluju na istima, postoji potreba
za prikazivanjem informacija u financijskim izvještajima u kolikoj mjeri i kako pojedina poslovna
aktivnost pridonosi financijskoj uspješnosti. MSFI 8 – Poslovni segmenti definira koje informacije
su subjekti dužni objaviti koje korisnicima njihovih financijskih izvještaja omogućuju ocijeniti vrstu
i financijske učinke poslovnih djelatnosti kojima se bave te gospodarsko okružje u kojemu posluju.
Autor u članku navodi slučajeve u kojima su subjekti dužni objaviti informacije po poslovnim
segmentima i daje primjer prikazivanja takvih informacija u bilješkama uz financijske izvještaje.

Vrlo često ugovori s kupcima uključuju jamstva na prodane proizvode i robu. Naime, uobičajeno je da
subjekt osigurava (sukladno odredbama ugovora, temeljem zakonodavnih propisa ili uobičajenom
poslovnom praksom subjekta) jamstvo u pogledu prodaje proizvoda (bez obzira na to radi li se o
robi ili usluzi). Pri tome, vrste jamstava mogu se znatno razlikovati ovisno o različitim sektorima u
kojima subjekti posluju, kao i ovisno o sklopljenim ugovorima. Osim toga, jamstva mogu biti redovna
ili produljena. Autorica u članku obrađuje računovodstveno evidentiranje tzv. produljenog jamstva,
sukladno MSFI-u 15 – Prihodi na temelju ugovora s kupcima.

Zalihe kao dio kratkotrajne materijalne imovine, čine značajnu imovinsku stavku u društvima koja
obavljaju trgovačku djelatnost. Iz tog razloga mjerenje zaliha odnosno provođenje ispravka vrijednosti
zaliha imaju važnu ulogu u iskazivanju realnog financijskog položaja i uspješnosti poslovanja društva
kao temeljnog zahtjeva financijskog izvještavanja. Računovodstveno postupanje s naknadnim
mjerenjem zaliha trgovačke robe uređuje Hrvatski standard financijskog izvještavanja 10 – Zalihe i
Međunarodni računovodstveni standard 2 – Zalihe, čija primjena je predmet ovoga članka.

Mjerenje financijske imovine na datum sastavljanja financijskih izvještaja ovisi prije svega o klasifikaciji
pojedine financijske imovine u određenu kategoriju financijske imovine definiranu u standardima
financijskog izvještavanja. Obveznici primjene Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja
(MSFI) klasificiraju financijsku imovinu sukladno zahtjevima MSFI-a 9 Financijski instrumenti, prema
kojemu klasifikacija financijske imovine u određenu kategoriju financijske imovine ovisi o cilju
poslovnog modela subjekta za upravljanje financijskom imovinom i karakteristikama ugovornih
novčanih tokova od financijske imovine. Obveznici primjene Hrvatskih standarda financijskog
izvještavanja (HSFI) klasificiraju financijsku imovinu sukladno zahtjevima HSFI-a 9 Financijska imovina.
Pri mjerenju financijske imovine na datum sastavljanja financijskih izvještaja financijska imovina se,
u ovisnosti o klasifikaciji u određenu kategoriju financijske imovine, mjeri po fer vrijednosti ili po
amortiziranom trošku. Autorica u članku navodi i objašnjava odredbe MSFI-a 9 i HSFI-a 9 relevantne
za naknadno mjerenje financijske imovine te ukazuje na utjecaj inflacije i kamatnih stopa na mjerenje
financijske imovine.

Približavamo se kraju poslovne godine stoga je na vrijeme potrebno voditi računa o tome da financijski
izvještaji trebaju istinito i fer prezentirati financijski položaj, financijsku uspješnost i novčane tokove
poduzetnika. Istinito i objektivno predočavanje zahtjeva vjerno predočenje učinaka transakcija i drugih
poslovnih događaja, a u skladu s kriterijima priznavanja imovine, obveza, kapitala, prihoda i rashoda.
Stoga, pri izradi završnog računa, subjekt mora razmotriti postoje li određeni indikatori umanjenja
vrijednosti imovine, primjerice potraživanja od kupaca, zaliha, financijske imovine, dugotrajne
materijalne imovine i sl. Ako postoje objektivni dokazi te je vrijednost imovine umanjena, potrebno
je evidentirati vrijednosno usklađenje. Vrlo često dolazi do vremenske nepodudarnosti priznavanja
rashoda vrijednosnog usklađenja za računovodstvene i porezne svrhe. U tom slučaju, vrijednosno
usklađenje je privremeno porezno nepriznat rashod za koji je potrebno uvećati osnovicu poreza na dobit
odnosno nastaje odbitna privremena razlika koja zahtijeva priznavanje odgođene porezne imovine u
bilanci. U radu autorica obrađuje računovodstveni i porezni aspekt vrijednosnog usklađenja pojedinih
vrsta dugotrajne i kratkotrajne imovine, s naglaskom na obveznike primjene HSFI-a.

Poduzetnik prije početka korištenja osnovnog sredstva, procjenjuje korisni vijek upotrebe temeljem
kojeg utvrđuje stopu amortizacije odnosno godišnji iznos amortizacije. Sukladno HSFI 6 odnosno MRS
16, poduzetnici su dužni korisni vijek upotrebe preispitati barem jednom na kraju svake poslovne
godine. Ukoliko se utvrdi da je došlo do promjene u procjeni korisnog vijeka upotrebe, poduzetnik
treba učinke promjene prikazati u skladu s HSFI 3 odnosno MRS 8, kao promjenu računovodstvene
procjene. Autor u članku definira promjene u računovodstvenim procjenama i daje primjere
evidentiranja promjene procjene korisnog vijeka upotrebe odnosno promjene stopa amortizacije
dugotrajne materijalne imovine.

Svi poduzetnici kako je definirano Zakonom o računovodstvu, dužni su jednom godišnje provesti
inventuru. Inventura obuhvaća popis imovine i obveza i usporedbu stvarnog stanja sa stanjem u
knjigovodstvu. Svako odstupanje od stvarnog stanja potrebno je u skladu s računovodstvenim
standardima provesti u knjigovodstvu kako bi financijski izvještaj bio što je moguće točniji. Pri
provođenju postupka inventure potrebno je odrediti koje su osobe zadužene za popis i za koji dio
imovine i obveza, vrijeme popisa i rok za dostavu popisnih lista kako bi se na temelju njih donosile
odluke i provodile radnje u knjigovodstvu.
U članku je razrađen postupak provođenja inventure uz primjere u računovodstvu.