rif

Prema članku 41. Zakona o PDV-u oslobođene su isporuke dobara drugom poreznom obvezniku uz
dokaz o otpremi u drugu državu članicu. Kako bi se na jedinstveni način uredilo pitanje dokazivanja
otpreme dobara u drugu državu članicu u uvjetima kada ne postoje fizičke granice donesena je
Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2018/1912 kojom je dopunjena Provedbena uredba Vijeća (EU)
282/2011 kao obvezujući zakonodavni akt, koji se izravno primjenjuje u svim državama članicama.
Autorica u članku piše o potrebnim dokazima za primjenu poreznog oslobođenja za isporuke dobara
unutar EU.

Prema čl. 78. Zakona o PDV-u odnosno čl. 224 Direktive vijeća 2006/112/EZ, račune može sastaviti
i kupac za robu ili usluge koje mu je isporučio porezni obveznik ako između dvije stranke postoji
prethodni sporazum i pod uvjetom da postoji postupak za prijam svakog računa od strane poreznog
obveznika koji isporučuje robu ili usluge. Radi se o samoizdavanju računa, umjesto isporučitelja,
primatelj isporuke sam sebi izdaje račun te ga evidentira kao ulazni račun, a isporučitelj isti prihvaća
kao svoj izlazni račun. Ovaj način izdavanja računa često se koristi u slučaju posredničkog odnosno
agencijskog poslovanja. U nastavku članka autorica na primjerima pojašnjava institute samoizdavanja
računa.

Iznajmljivači koji nemaju prebivalište na području Republike Hrvatske, a dobili su odobrenje za pružanje
ugostiteljskih usluga smještaja u okviru domaćinstva ne moraju u Hrvatskoj tražiti registraciju za
potrebe PDV-a samo ako posluju isključivo posredstvom hrvatskih turističkih agencija. U ovom slučaju
obveznik PDV-a je domaća turistička agencija. Međutim, ako nerezident usluge smještaja obavlja
izravno gostima ili posredstvom strane turističke agencije obvezan se je u Hrvatskoj registrirati za
potrebe PDV-a. U članku autorica piše o načinu obračuna PDV-a i obvezama poreza na dohodak kod
usluga smještaja koje obavljaju iznajmljivači nerezidenti kada usluge smještaja pružaju izravno ili
posredstvom tuzemne ili inozemne turističke agencije.

Izmjenama Zakona o porezu na dohodak od 1. siječnja 2024. godine povećana je stopa poreza na
dohodak ostvarenog isplatom dividendi i udjela u dobiti s 10 % na 12 %. Stopa od 12 % primjenjuje
se na oporezivi dohodak od dividendi i udjela u dobiti koji se isplaćuje od 1. siječnja 2024. godine,
neovisno o tome u kojoj je poreznoj godini ostvarena dobit koja se isplaćuje fizičkoj osobi dioničaru ili
udjeličaru. Od 1. siječnja 2024. godine ni na ovaj se izvor dohotka ne plaća prirez porezu na dohodak.
Isplata dobiti ostvarene u razdoblju do 31. prosinca 2000. godine i od 1. siječnja 2005. do 29. veljače
2012. godine i nadalje se ne oporezuje porezom na dohodak.

Okolišna, društvena i upravljačka pitanja (ESG), kao i jačanje svijesti o potrebi primjene koncepta
održivosti u EU su postala glavna žarišna točka za široku lepezu dionika pa tako i za (revizijske) profesije
koje pružaju angažmane izražavanja uvjerenja o održivosti. Novom Direktivom o korporativnom
izvještavanju o održivosti (CSRD), kao i novim Standardima izvještavanja o održivosti (ESRS) usmjerava
se potreba za provjerom informacija o održivosti, kroz provođenje postupaka izražavanja ograničenog
uvjerenja te postupnog prelaska na izražavanje razumnog uvjerenja. Međunarodni standard za
angažmane izražavanja uvjerenja o održivosti (ISSA) 5000 predstavlja zaseban i sveobuhvatan
standard koji se odnosi na sve angažmane izražavanja uvjerenja o održivosti, a temelji se na načelima
koji se odnose na informacije o svim temama održivosti, kao i na informacije pripremljene u skladu s
bilo kojim okvirom izvještavanja o održivosti, uključujući ESRS te je primjenjiv od strane svih praktičara
za izražavanje uvjerenja. Krajem prošle godine, zaključena je javna rasprava na navedeni Standard
5000 te će konačna verzija biti objavljena do kraja ove godine. Autori u članku navode ključne (ne
i sve) aktivnosti angažmana iz Općih zahtjeva za angažmane izražavanja uvjerenja o održivosti koji
će se primjenjivati na sve informacije o održivosti koje se očekuje da će ih društvo izvijestiti ili samo
na dio tih informacija, pripremljenih prema više okvira. Od prioritetnih područja, autori ističu razlike
u naporima u provođenju revizijskog angažmana u pružanju ograničenog i razumnog uvjerenja,
prikladnost kriterija izvještavanja baveći se konceptom dvostruke značajnosti, opseg angažmana s
izražavanjem uvjerenja te sustav interne kontrole društva i njen utjecaj na revizora da dobije dovoljno
odgovarajućih dokaza, uključujući pouzdanost održivih informacija.

Stanja i transakcije s povezanim strankama potrebno je odgovarajuće računovodstveno evidentirati
i objaviti u financijskim izvještajima u skladu s primjenjivim okvirom financijskog izvještavanja, s
obzirom da njihov utjecaj na poslovanje subjekta može biti značajan. Mnoge transakcije s povezanim
strankama nastaju tijekom uobičajenog i redovnog poslovanja te u takvim okolnostima ne nose veći
rizik značajnog pogrešnog prikazivanja u financijskim izvještajima u odnosu na slične transakcije
s nepovezanim strankama. Ipak, u nekim okolnostima, ovisno o sadržaju odnosa i transakcija s
povezanim strankama može doći do povećanog rizika u odnosu na transakcije s nepovezanim
strankama te propusta u vezi s objavljivanjem odnosa i transakcija s povezanim strankama. Stoga,
revizor mora steći dovoljno razumijevanja o odnosima i transakcijama s povezanim strankama, kako
bi mogao na odgovarajući način prepoznati i procijeniti rizike značajnog pogrešnog prikazivanja
povezanog s odnosima i transakcijama s povezanim strankama te sukladno tome oblikovati primjerene
revizijske postupke kao reakciju na procijenjene rizike. U članku autorica razmatra odgovornosti i
postupke koje revizor provodi vezano uz prepoznavanje i procjenjivanje rizika značajnog pogrešnog
prikazivanja odnosa i transakcija s povezanim strankama te prilikom oblikovanja revizijskih postupaka
kao reakcije na procijenjene rizike, u skladu s odredbama MRevS-a 550 – Povezane stranke.

U vremenu intenzivnih klimatsih prmjena kao i elementarnih nepogoda sve više se javljaju problemi
rješavanja stečajeva poslovnih subjekata. U ovom članku autor se dotiče jednog aktualnog, ali i
prilično starog računovodstvenog pitanja, a to je procjena koja se sve više pretvara u manipulaciju
vrijednosti stečajne mase. Međutim, nije procjena jedini problem jer se javljaju i drugi uzroci prijevara
koje su u članku prezentirane na temelju iskustava iz međunarodne prakse.

Po završetku obračunskog razdoblja podvlači se crta i sastavljaju financijski izvještaji koji postaju
predmetom daljnje analize i utvrđivanja jesu li ostvareni rezultati bili bolji ili lošiji od planiranog,
prošle godine, prosjeka industrije ili primjerice konkurenata. Kako bi se dobio bolji uvid u financijsko
stanje i uspjeh poduzeća te dobila jasnija slika poslovanja, osim analize bilance i računa dobiti i
gubitka moguće je dodatno provesti i analizu izvještaja o novčanom toku. Autorice u radu prikazuju
tradicionalni instrumentarij analize bilance i računa dobiti i gubitka te dodatno analizu financijskih
pokazatelja temeljenih na novčanom toku za primjer poduzeća u trgovini na veliko.

Kada poslovni subjekt u svojoj imovini drži nekretnine poput zemljišta i zgrade, dijela zgrade ili oboje,
s namjerom ostvarivanja prihoda od najma, porasta tržišne vrijednosti ili oboje, takva imovina
klasificira se pod imovinom vezanom uz ulaganje u nekretnine. Takva namjena ulaganja u nekretnine
različita je od namjene nekretnina koje poduzeće ima u svojoj imovini kako bi nekretnine koristio
prilikom obavljanja redovitih poslovnih aktivnosti pa je u skladu s time različit i računovodstveni
tretman takve imovine subjekta. Tako će u ovome članku autor objasniti računovodstveni i porezni
tretman ulaganja u nekretnine odnosno prezentiranje takve vrste imovine prema Međunarodnim i
Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja (MRS 40 i HSFI 7).

Rezerviranje predstavlja obvezu čija je priroda jasno određena i za koju je na datum bilance vjerojatno
ili sigurno da će nastati, međutim postoji neizvjesnost u pogledu iznosa ili datuma kada će nastati.
Rezerviranje, kao obvezu neodređenog vremena i/ili iznosa, potrebno je priznati kao rashod razdoblja
samo ako su zadovoljeni određeni zahtjevi propisani računovodstvenim standardima, a rezerviranje
se ne može koristiti za usklađivanje vrijednosti imovine. Uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi
društvo priznalo rezerviranja su: postojanje sadašnje obveze (zakonske ili izvedene) koja je rezultat
prošlog događaja; vjerojatno je da će podmirenje obveze zahtijevati odljev resursa koji utjelovljuju
ekonomske koristi i iznos obveze se može pouzdano procijeniti. Iznos koji se priznaje kao rezerviranje
treba odražavati najbolju procjenu izdataka potrebnih za podmirenje sadašnje obveze na datum
bilance. Osim računovodstvenih propisa, subjekt mora voditi računa i o poreznim propisima vezanim
uz oporezivanje dobiti. Naime, određeni troškovi rezerviranja privremeno su porezno nepriznati
rashod te utječu na povećanje osnovice poreza na dobit i računovodstveno evidentiranje odgođene
porezne imovine. U radu autorica obrađuje računovodstveni tretman rezerviranja te porezne aspekte
pojedinih vrsta rezerviranja.