Plaćanje u gotovini

Svrha blagajničkog poslovanja je obavljanje naplate u gotovu novcu putem blagajne. Međutim, takvo poslovanje obuhvaća i čuvanje gotovog novca kao i promet njime i vrijednosnicama. I premda se navedeni pojam prije svega odnosi na primanje i davanje gotova novca, u zakonskim propisima postoji i pojam promet gotovinom koji se bitno razlikuje od pojma blagajničkog poslovanja. Člankom 2. Zakona o fiskali­zaciji u prometu gotovinom (Nar. nov., br. 133/12, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20, dalje: ZOF), „Promet gotovi­nom je plaćanje za isporučena dobra ili obavljene usluge novčanicama ili kovanicama koje se sma­traju platežnim sredstvom, karticama, čekom ili drugim sličnim načinom plaćanja, osim plaćanja na transakcijski račun kod banaka…“. To bi značilo da u  prometu gotovinom, osim gotova novca (novčanice ili kova­nice), ulaze i ostali oblici i načini plaćanja (osim pla­ćanja na transakcijski račun kod banke), kao što su plaćanja karticama, dok se pojam blagajničkog poslovanja isključivo bavi praćenjem prometa gotovim nov­cem odnosno novčanicama ili kovanicama.

Zakonski okvir osim odredbi ZOF-a, određen je i slijedećim zakonima i propisima, prilikom or­ganizacije i obavljanja blagajničkog poslovanja:

• Zakon o platnom prometu (Nar. nov., br. 66/18)
• Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvi­ma (Nar. nov., br. 68/18, 02/20, 46/20 i 47/20)
• Zakon o sprječavanju pranja novca i financira­nja terorizma (Nar. nov., br. 108/17, 39/19 i 151/22)
• Zakon o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 115/16 – 151/22)
• Opći porezni zakon (Nar. nov., br. 115/16 – 114/22, dalje: OPZ) i
• Zakon o poticanju razvoja maloga gospodarstva (Nar. nov., br. 29/02 – 121/16).

ZAKONSKI OBVEZNICI BLAGAJNIČKOG POSLOVANJA

Provodi li društvo blagajničko poslovanje prilikom svog redovnog poslovanja, u obvezi je ustrojiti evidenciju iz koje je vidljivo primanje ili plaćanje gotovinom. Navedena obveza za društvo proizlazi iz odredbi OPZ-a. Naime, u skladu s člankom 62. stavkom 4. OPZ-a, „Porezni obveznici koji isporuku dobara ili obavljanje usluga naplaćuju u gotovini obvezni su promet iskazivati putem naplatnih uređaja ili na dru­gi odgovarajući način“. Nadalje, u skladu s člankom 66. stavkom 1. OPZ-a „Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnev­no“. Na taj način sva društva koja posluju gotovinom, ne­ovisno o tome na koji način vode poslovne knjige, imaju obvezu vođenja blagajničkog poslovanja. Isto tako ne smije se zaboraviti da člankom 66. stavkom 6. OPZ-a „Evidencije o dnevnom gotovinskom prometu moraju se voditi na mjestu na kojem se ti primitci ostvaruju i u svakom trenutku moraju biti dostupne poreznom tijelu u postupku poreznog nadzora“. Naravno, ako društvo sva plaćanja obavlja putem transakcijskog računa i u svom poslovanju nema potrebe za go­tovinom, tada za njega ne vrijede propisane odredbe, tj. nije dužan imati ustrojeno blagajničko poslovanja prema zakonskim odredbama.

VOĐENJE BLAGAJNIČKOG POSLOVANJA

Svaki segment poslovanja ovisi o djelatnosti koju društvo obavlja. Isto tako blagajničko poslovanje u društvu ovisi o djelatnosti kojom se poduzetnik bavi. Međutim, postoje i brojni drugi segmenti koji određuju njegovo poslovanje, kao što su veličina i opse­g njegova poslovanja, učestalost korištenja gotova novca u poslovanju, ali i lokacija poslovnih jedinica podu­zetnika. Maloprodaja robe jedna je od oblika djelatnosti koje u današnje vrijeme ima najveći utjecaj na ustrojstvo blagajničkog poslovanja, jer se u tom slučaju velik dio poslovanja veže uz promet go­tovim novcem. Iz tog razloga, društvo će prilikom vođenja maloprodaje robe morati detaljno ustrojiti i blagajničko poslovanje.

Zavisno od poslovanja, blagajničko poslovanje može se obavljati ustrojem jedne ili više blagajni, i to :

• glavne blagajne
• pomoćne blagajne
• blagajne prodavaonice
• blagajne poslovnih jedinica
• devizne blagajne i sl.

VISINA BLAGAJNIČKOG MAKSIMUMA

Člankom 29. ZOF-a, blagajnički maksimum je najviši iznos gotova novca koji društvo može zadržati u blagajni na kraju radnog dana. Tu visinu blagajničkog maksimu­ma za sve obveznike fiskalizacije uređuje ZOF, dok za one koji nisu obveznici fiskalizacije nije propisana visina blagajničkog maksimuma, već ga isti mogu (ali i ne moraju) samostalno odrediti. Istim člankom zakona obveznik fiskalizacije određuje visinu blagaj­ničkog maksimuma samostalno internim aktom, prema potrebama poslovanja i uvjetima sigurnosti, ali najvi­še do propisanih iznosa. Mjerilo za određivanje iznosa do kojih može glasi­ti blagajnički maksimum obveznika fiskalizacije je veličina obveznika fiskalizacije u skladu s odredba­ma Zakona o poticanju razvoja maloga gospodar­stva i Pravilnika o fiskalizaciji u prometu gotovinom. Temeljem toga kriterija obveznik fiskalizacije može odrediti blagajnički maksimum najviše u iznosu od:

• mikro subjekt i fizičke osobe 10.000,00 kuna
• mali subjekt 50.000,00 kuna
• srednji subjekt 80.000,00 kuna.

Navedeni iznosi blagajničkog maksimuma određuju se za obveznike fiskalizacije kao cjelinu i preračunava u eure prema fiksnom tečaju od 7,53450, a u okviru tog iznosa obveznik fiskalizacije može odrediti blagajnički maksi­mum svojim organizacijskim dijelovima.

Zakonodavac je propisao kako malo gospodarstvo čine fizičke i pravne osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopušte­ne djelatnosti radi ostvarivanja dobiti odnosno dohotka na tržištu. Točnije, u skladu s člankom 2. Zakona o poticanju razvoja maloga gospodarstva, malo gospodarstvo čine subjekti u po­duzetništvu i obrtu koji:

1. zapošljavaju prosječno godišnje manje od 250 radnika
2. u poslovanju su neovisni, odnosno autonomni subjekti koji nisu klasificirani kao partnerski subjekti te povezani subjekti, sukladno Preporuci Komisije 2003/361/EC
3. prema financijskim izvješćima za prethodnu godinu ostvaruju godišnji poslovni prihod u iznosu protuvrijednosti do 50.000.000,00 eura ili imaju ukupnu aktivu ako su obveznici poreza na dobit, odnosno imaju dugotrajnu imovinu ako su obveznici poreza na dohodak, u iznosu protuvrijednosti do 43.000.000,00 eura.

Time se dolazi do zaključka kako obveznik fiskalizacije prvo mora odrediti ubraja li se u skupinu subjekata maloga gospodarstva ili ne te nakon toga je li mikro, mali ili srednji subjekt. Određivanje kriterija definiranja veličine društva o kojima ovisi blagajnički maksimum propisani su Zakonom o poticanju razvoja malog gospodarstva, pa tako mikro subjekti malog gospodarstva su fizičke i pravne osobe koje:

• prosječno godišnje imaju zaposleno manje od 10 radnika
• prema financijskim izvješćima za prethodnu godinu ostvaruju godišnji poslovni prihod u iznosu protuvrijednosti do 2.000.000,00 eura, ili imaju ukupnu aktivu ako su obveznici poreza na dobit, odnosno imaju dugotrajnu imovinu ako su obveznici poreza na dohodak, u iznosu protuvrijednosti do 2.000.000,00 eura.

Mali subjekti malog gospodarstva su fizičke i pravne osobe koje:

• prosječno godišnje imaju zaposleno manje od 50 radnika
• prema financijskim izvješćima za prethodnu godinu ostvaruju godišnji poslovni prihod u iznosu protuvrijednosti do 10.000.000,00 eura, ili imaju ukupnu aktivu ako su obveznici poreza na dobit, odnosno imaju dugotrajnu imovinu ako su obveznici poreza na dohodak, u iznosu protuvrijednosti do 10.000.000,00 eura.

Srednji subjekti malog gospodarstva su fizičke i pravne osobe čiji je godišnji prosječni broj radnika, ukupni godišnji promet ili zbroj bilance, odnosno dugotrajna imovna veća od utvrđenih kriterija za malog subjekta.

Nadalje, obveznici fiskalizacije koji prelaze mjerila koja određuju malo gospodarstvo mogu odrediti blagajnički maksimum u iznosu od 100.000,00 kuna također preračunatom u eure prema fiksnom tečaju od 7,53450.

Jedini izuzetak kod obveznika fiskalizacije, s mo­trišta visine blagajničkog maksimuma, predstavljaju obveznici koji obavljaju mjenjačke poslove (ovlašteni mjenjači) za koje je propisan najviši iznos blagajničkog maksimuma od 100.000,00 kuna. Ovi obveznici bez obzira na veličinu mogu odrediti blagajnički maksimum do najviše 100.000,00 kuna za svaki organizacijski dio koji obavlja mjenjačku djelatnost.

IZNOS IZNAD BLAGAJNIČKOG MAKSIMUMA

Ako za vrijeme radnog dana društvo utvrdi da se u bla­gajni nalazi veći iznos novca u odnosu na propisani iznos blagajničkog maksimuma, gotov novac iznad blagaj­ničkog maksimuma potrebno je uplatiti na račun (transakcijski račun kod banke) isti dan, a najkasnije sljedećega radnog dana, u skladu s člankom 28. stavkom 4. ZOF-a. Postupi li obveznik fiskalizacije suprotno od navedenog zakona, isti će biti kažnjen novčanom kaznom od 30.000,00 do 500.000,00 kuna, dok će za navedeni prekršaj kazna za odgovornu osobu u pravnoj osobi biti od 5.000,00 do 50.000,00 kuna. S druge strane, ako je iznos koji predstavlja promet blagajne manji u odnosu na utvrđeni blagajnički maksimum, cjelokupni iznos novca može ostati u blagajni za sljedeći radni dan, osim u slučaju da društvo nije internim aktom propisalo blagajnički minimum. Blagajnički je minimum iznos novca koja ostaje u blagajni i omogućava vraćanje novca sljedeći radni dan, a uobičajen je u blagajnama prodavaonica i ugostiteljskih objekata. Takav interni akt bitno je imati u prodavaonici ili ugostiteljskom objektu kako bi se mogao pravdati novac koji se u njoj nalazi. Ako obveznik fiskalizacije ima na računima u banci evidentirane neizvršene obveze za plaćanje, ne smije se služiti primljenim gotovim novcem za plaćanja ili ga zadržati u blagajni, nego ga mora uplatiti na svoj račun odmah odnosno najkasnije idući radni dan. O navedenom se očitovalo i Ministarstvo financija, Porezna uprava (kl.: 410-01/12-01/3419, od 19. kolovoz 2013.): „Obveznik fiskalizacije, koji na računima u banci ima evidentirane neizvršene obveze za plaćanja, čiji je redoslijed plaćanja propisan posebnim propisima, ne može plaćati gotovim novcem i/ili zadržati gotov novac u blagajni. Ovo je bitno za istaknuti iz razloga jer obveznik fiskalizacije nad čijim se računima u banci provodi ovrha, ne može zadržati gotov novac u blagajni niti do visine blagajničkog maksimuma, sve u cilju brže naplate nastalih dugovanja.“

DOKUMETACIJA KOJOM DRUŠTVO UREĐUJE BLAGAJNIČKO POSLOVANJE

Obveznik fiskalizacije samostalno određuje visinu blagajničkog maksimuma internim aktom, te u skladu s potrebama svog poslovanja, uvjetima sigurnosti i odredbama ZOF-a. U tom slučaju obveznik fiskalizacije donosi odluku o visini blagajničkog maksimuma koja najčešće vrijedi do donošenja nove odluke. Međutim, isto tako društvo može odrediti i da se odluka odnosi na određeno razdoblje npr. samo u vrijeme sezonskog obavljanja poslovanja (tijekom ljetnih mjeseci).

Kako zakonodavac nalaže, u odluci društva bitno je navesti sve kunske blagajne koje se u društvu vode i paziti da ukupan iznos blagajničkog maksimuma ne prelazi ZOF-om propisane iznose. Uz to, valja napomenuti da se odredbe vezane uz visinu blagajničkog maksimuma ne odnose na iznose strane gotovine (deviznu blagajnu). Navedeno potvrđuje i Ministarstvo financija, Porezna uprava (kl.: 410-01/13-01/70, od 2. ožujka 2013.) u svome mišljenju: „Svim rezidentima, koji imaju ovlast držati stranu gotovinu i čekove za izdatke za službena putovanja i radi vraćanja ostatka novca kupcu po Odluci HNB-a, kao i oni koji imaju izdano odobrenje Hrvatske narodne banke za držanje strane gotovine i čekova u blagajni većeg od propisanog Odlukom HNB-a, a smatraju se obveznicima fiskalizacije po Zakonu, na visinu blagajničkog maksimuma iz članka 29. Zakona neće utjecati iznos strane gotovine i čekova koje obveznici fiskalizacije drže u svojoj deviznoj blagajni prema i u skladu s Odlukom Hrvatske narodne banke.“

Nakon donošenja odluke, u društvu je potrebno izdati odgovarajuće isprave kako bi se evidentirali poslovni događaji u blagajničkom poslovanju. Takve isprave sačinjavaju: blagajnička uplatnica, blagajnička isplatnica i blagajnički izvještaj (blagajnički dnevnik). Nabrojane isprave sastavljaju se na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja odnosno uplate ili isplate gotova novca iz blagajne. Tako će u praksi blagajničku uplatnicu izdati blagajnik za svaku pojedinačnu uplatu gotova novca u blagajnu. S druge strane, blagajničku isplatnicu ispostavlja blagajnik za svaku pojedinačnu isplatu gotova novca iz blagajne. Na kraju se sastavlja blagajnički izvještaj koji prezentira zbirnu ispravu u koju se kronološkim redoslijedom unose sve izdane uplatnice i isplatnice. Razdoblje za koje se sastavlja blagajnički izvještaj nije definirano zakonom, pa tako samo društvo određuje samostalno i prema opsegu poslovanja za koje razdoblje će se izraditi blagajnički izvještaj, koji služi kao dokaz i evidencija da su transakcije povezane s blagajnom obavljene i služe kao temelj za knjiženje.

Nakon obavljenog opisanog posla, važno je napraviti i provjeru ispravnosti isprava. Za takvu provjeru važno je imenovati osobu koja dobivenu obvezu i obavlja. Naime, takva odredba propisna je u članku 9. stavku 7. Zakona o računovodstvu, gdje je navedeno da je poduzetnik obvezan odrediti odgovornu osobu za kontrolu vjerodostojnosti isprava koja će prije unosa podataka iz knjigovodstvene isprave u poslovne knjige provjeriti ispravnost i potpunost knjigovodstvene isprave, te ju potpisati odnosno odobriti na način iz kojeg se može jednoznačno utvrditi njezin identitet. U praksi to znači da se u društvu treba imenovati likvidator knjigovodstvenih isprava tj. osoba koju imenuje poduzetnik, a koja ima zadatak provjeravati ispravnosti i potpunost knjigovodstvenih isprava. Odluka o imenovanju likvidatora i njegove obveze navodi se u pisanom obliku, a radi se o odluci direktora društva odnosno osobe ovlaštene za zastupanje društva.

NAPLATA GOTOVIM NOVCEM

Zakonodavac je propisao i ograničenja u plaćanju između obveznika fiskalizacije gotovim novcem. Dok je slično ograničenje doneseno i za isplate fizičkim osobama i građanima i to Zakonom o porezu na dohodak. U skladu sa člankom 28. stavkom 2. ZOF-a, gotov novac jesu novčanice kune i kovani novac kune i lipe (od 01.01.2023. godine euri i centi). Plaćanje gotovim novcem jest izravna predaja gotovog novca između sudionika u plaćanju, uplata novca na račun i isplata gotovog novca s računa. Također, obveznik fiskalizacije može plaćati gotovim novcem drugom obvezniku fiskalizacije, ako drukčije nije propisano posebnim poreznim propisom:

• za nabavu proizvoda i usluga do iznosa od 5.000,00 kuna po jednom računu,
• za potrebe opskrbe ovlaštenih mjenjača gotovim novcem i
• za namjene na temelju posebne odluke ministra financija.

Prethodno navedeno ograničenje od 5.000,00 kuna po jednom računu primjenjuje se samo u slučaju plaćanja između dvaju poreznih obveznika fiskalizacije. Ako se radi o transakciji u kojoj jedna od strana nije obveznik fiskalizacije, potrebno je provjeriti Zakon o porezu na dohodak te postoje li neka druga ograničenja s obzirom na to da se u takvim slučajevima najčešće radi o fizičkim osobama. Naime, u članku 86. Zakona o porezu na dohodak propisano je da „poduzetnici (pravne i fizičke osobe) obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koje se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiroračun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun u skladu s posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način.“

Taj posebni propis je članak 92. stavak 2. Pravilnika o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 10/17, – 56/23) u kojem su dopuštene slijedeće isplate u gotovom novcu:

• mirovine
• nagrade nerezidentima za sudjelovanje na sportskim, umjetničkim i drugim natjecanjima u RH, ako se do završetka natjecanja ne zna koji od natjecatelja ostvaruje pravo na novčanu nagradu
• primitke od obavljanja sezonskih poslova (sezonski poslovi u poljoprivredi, branje i skupljanje plodova i bilja, poslovi prodaje poljoprivrednih proizvoda, šumskih proizvoda, osvježavajućih napitaka, ledenih slastica, dnevnog tiska, ulaznica i slično, poslovi popisivanja, anketiranja, očitanja brojila i slično, amatersko sudjelovanje u radu kulturno umjetničkih društava i slični poslovi), uz uvjet da ovi primici kod jednog isplatitelja ne prelaze 1.990,85 eura godišnje
• primitke koji se u skladu s člankom 8. Zakona o porezu na dohodak ne smatraju dohotkom, osim primitaka po osnovi darovanja za zdravstvene potrebe
• primitke na koje se u skladu s člankom 9. Zakona o porez na dohodak (npr. neoporezivi iznosi dnevnica, otpremnina, jubilarnih nagrada, božićnica…) ne plaća porez na dohodak, osim:
  • primitaka učenika i studenata na redovnom školovanju za rad preko učeničkih i studentskih udruga po posebnim propisima
  • stipendija učenicima i studentima koje se isplaćuju za vrijeme njihova redovnog školovanja, a koje se do propisanog iznosa ne smatraju drugim dohotkom te stipendija koje služe za pokriće troškova iz članka 4. stavka 3. ovoga Pravilnika, osim troškova školarine koji se isplaćuju na račun visokog učilišta
  • športskih stipendija, nagrada za športska ostvarenja i naknada športašima amaterima prema posebnim propisima, do propisanih iznosa
  • nagrade za radne rezultate i druge oblike dodatnog nagrađivanja radnika (dodatna plaća, dodatak uz mjesečnu plaću i sl.) na koje se do propisanog iznosa ne plaća porez na dohodak
  • novčane paušalne naknade za podmirivanje troškova prehrane radnika, naknade za troškove redovne skrbi djece radnika isplaćene na račun radnika temeljem vjerodostojne dokumentacije ustanova predškolskog odgoja te drugih pravnih ili fizičkih osoba koje temeljem posebnih propisa i odluka nadležnog tijela skrbe o djetetu predškolske dobi, te troškovi smještaja radnika nastali za vrijeme radnog odnosa kod poslodavaca na temelju vjerodostojne dokumentacije
• primitke od otuđenja posebnih vrsta imovine, ako posebnim propisom nije drugačije uređeno.

Detaljnije informacije o navedenoj temi možete pročitati u sljedećem članku:

https://www.rif.hr/blagajnicko-poslovanje-u-trgovackim-drustvima-4/