Porezni obveznik koji je tijekom 2024. godine imao oporezive isporuke (uključivo i financijske usluge
koje su oslobođene PDV-a) u iznosu koji nije bio veći od 60.000,00 eura (prema predloženim izmjenama
Zakona o PDV-u koje stupaju na snagu 1. 1. 2025.)1 stekao je uvjete za izlazak iz sustava PDV-a,
tj. postaje tzv. ‘’mali porezni obveznik’’. Ako porezni obveznik u ovom slučaju želi da se na njega
primjenjuju odredbe o posebnom postupku oporezivanja za „male porezne obveznike“ o tome mora
obavijestiti Poreznu upravu najkasnije do 15. siječnja 2025. godine, s obvezom primjene posebnog
postupka već od 1. siječnja 2025. godine. Posebni postupak za „male porezne obveznike“ znači da su
njihove isporuke oslobođene PDV-a te da nemaju pravo na odbitak pretporeza. Autorica u nastavku
piše o obvezama poreznih obveznika koji izlaze iz sustava PDV-a, načinu sastavljanja obračuna za
posljednje razdoblje oporezivanja prije izlaska, obvezama ispravka iskorištenog pretporeza za
dugotrajnu imovinu i o postupanju s predujmovima nakon izlaska iz sustava.

Prema Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PDV-u, i prema najavama nakon
njegovog prvog čitanja, očekuje se da će prag za ulazak u sustav PDV-a od 1. siječnja 2025. godine
biti propisan u iznosu 60.000,00 eura. Nakon ostvarene vrijednosti isporuka iznad tog iznosa
porezni obveznik obvezan se upisati u registar obveznika PDV-a. Zahtjev za upis u registar obveznika
PDV-a podnosi se nadležnoj ispostavi Porezne uprave putem ePorezna popunjavanjem Zahtjeva za
registriranje za potrebe PDV-a (Obrascu P-PDV) radi upisa u registar obveznika PDV-a. Autorica u
članku piše o poreznim obveznicima, obveznom upisu u registar obveznika PDV-a, mogućnosti
ispravka neiskorištenog pretporeza te o obvezama u slučaju izlaska iz sustava PDV-a.

Porezni obveznik mora u prijavi PDV-a za posljednje razdoblje oporezivanja kalendarske godine
napraviti sva usklađenja i ispravke za tu kalendarsku godinu. Radi se o konačnom obračunu PDV-a
u okviru obračuna za posljednje razdoblje oporezivanja (prosinac odnosno listopad – prosinac).
Autorica u članku daje podsjetnik na pripremne radnje za sastavljanje obračuna za posljednje
razdoblje oporezivanja u 2024. godini vezano za obvezu godišnjeg usklađivanja obračuna koji su
tijekom godine sastavljani i predani Poreznoj upravi na Obrascu PDV

Obrti, slobodna zanimanja i poljoprivredne djelatnosti u Hrvatskoj u pravilu započinju poslovanje
pod sustavom oporezivanja porezom na dohodak. Prema podacima Hrvatske obrtničke komore,
aktivno je više od 105.000 obrta, dok je broj slobodnih zanimanja i poljoprivrednika značajan, iako
javno nedostupan. U određenim okolnostima, porezni obveznici iz ovih djelatnosti mogu biti obvezni
promijeniti način oporezivanja te prijeći s poreza na dohodak na porez na dobit. Tu promjenu mogu
napraviti i dobrovoljno. Ova promjena ima značajan utjecaj na način računovodstvenog praćenja,
izračun osnovice za oporezivanje i obveze izvještavanja poreznih obveznika. U članku su na primjerima
detaljno objašnjeni postupci i posljedice ovih promjena u svrhu bolje prilagodbe i razumijevanja
obveza koje proizlaze iz njih.

Ključni resursi svake poslovne funkcije pa tako i interne revizije, koja predstavlja specifičnu stratešku
infrastrukturnu funkciju unutar poduzeća, ljudski su resursi i njihove kompetencije. Upravo kompetentni
interni revizori trebaju biti vješti i sposobni učinkovito i djelotvorno kombinirati preostale, također,
izrazito ograničene materijalne, financijske i vremenske resurse funkcije interne revizije kako bi, u
što je moguće kraćem vremenskom razdoblju, pružili kvalitetne ‘proizvode i usluge’ svojim interesnoutjecajnim skupinama i tako pridonijeli stvaranju dodane vrijednosti za poslovanje poduzeća.
‘Proizvodi i usluge’ funkcije interne revizije konačni su rezultati obavljanja angažmana s izražavanjem
uvjerenja, savjetodavnih angažmana ili mješovitih angažmana od strane internih revizora i odnose
se na pružanje uvjerenja, savjeta, uvida odnosno predviđanja revidiranim subjektima, klijentima,
korisnicima i drugim interesno-utjecajnim skupinama.
U ovom se radu definira i prikazuje postojeći osnovni koncept i skup kompetencija internih revizora te
se naglašava važnost transformacije i kontinuiranog prilagođavanja skupova kompetencija internih
revizora dobu u kojemu djeluju. U suvremenom dobu taj se osnovni koncept i skup kompetencija
internih revizora treba prilagođavati nadolazećoj petoj industrijskoj revoluciji. Uz to se prikazuje i
analizira prijedlog novog, inovativnog koncepta i skupa jedinstvenih kompetencija koje interni
revizori trebaju steći u postojećoj, četvrtoj industrijskoj revoluciji kako bi mogli opstati i biti uspješni
u brzo nadolazećoj petoj industrijskoj revoluciji.

S obzirom da su zalihe vrlo često značajna stavka financijskih izvještaja, revizor prilikom provođenja
revizije svoje postupke mora planirati na način koji će mu omogućiti prikupljanje dostatnih i
primjerenih revizijskih dokaza vezanih uz zalihe. Kao dio revizorskih testiranja, revizor općenito
mora provjeriti određene tvrdnje vezane za stanja zaliha na kraju razdoblja, kao što su: postojanje,
potpunost, prava i obveze, vrednovanje, objavljivanje. Osobito kada su zalihe značajne za financijske
izvještaje, obveznik revizije mora revizoru omogućiti prisustvovanje inventuri zaliha, kako bi revizor
prikupio dokaze u vezi s postojanjem i kvalitativnim stanjem zaliha. Ako prisustvovanje inventuri nije
omogućeno, revizor treba obaviti alternativne postupke. U takvim okolnostima, revizor vrlo često
nije u mogućnosti prikupiti dovoljne dokaze te je posljedica izražavanje modificiranog mišljenja o
financijskim izvještajima za poziciju zaliha. U članku autorica razmatra obveze revizora prilikom
inventure, sukladno MRevS-u 501 – Revizijski dokazi – posebna razmatranja za odabrane stavke.

Ovisno o prirodi ulaganja u vlasničke glavničke instrumente, obveznici Međunarodnih standarda
financijskog izvještavanja mjere njihovu vrijednost po trošku stjecanja, metodom udjela ili ih iskazuju
po fer vrijednosti. U članku se obrazlaže okvir za vrednovanje ovih instrumenata te se na primjerima
prikazuju ključne tehnike vrednovanja.

Zalihe, koje su dio kratkotrajne materijalne imovine, predstavljaju važnu imovinsku stavku u
društvima koja se bave trgovačkom djelatnošću. Stoga, pravilno mjerenje zaliha i provođenje ispravka
njihove vrijednosti imaju ključnu ulogu u prikazivanju stvarnog financijskog stanja i uspješnosti
poslovanja društva, što je osnovni zahtjev financijskog izvještavanja. Računovodstveni postupci
vezani uz naknadno mjerenje zaliha trgovačke robe uređeni su Hrvatskim standardom financijskog
izvještavanja 10 – Zalihe i Međunarodnim računovodstvenim standardom 2 – Zalihe, čija se primjena
razmatra u ovom članku.

S obzirom da se približava kraj poslovne 2024. godine, potrebno je voditi računa o tome da financijski
izvještaji trebaju istinito i fer prezentirati financijski položaj, financijsku uspješnost i novčane tokove
poduzetnika. Istinito i objektivno predočavanje zahtijeva vjerno predočenje učinaka transakcija i
drugih poslovnih događaja, a u skladu s kriterijima priznavanja imovine, obveza, kapitala, prihoda
i rashoda. Stoga, pri izradi završnog računa, subjekt mora svakako razmotriti postoje li određeni
indikatori umanjenja vrijednosti imovine, primjerice u vezi potraživanja od kupaca, zaliha, financijske
imovine, dugotrajne materijalne imovine i sl. Ako postoje objektivni dokazi te je utvrđeno umanjenje
vrijednosti imovine, potrebno je na odgovarajući način evidentirati vrijednosno usklađenje, kao rashod
u računu dobiti i gubitka, osim ako se radi o, primjerice revaloriziranoj dugotrajnoj materijalnoj imovini,
pri kojoj se najprije smanjuje revalorizacijska rezerva. Vrlo često dolazi do vremenske nepodudarnosti
priznavanja rashoda vrijednosnog usklađenja za računovodstvene i porezne svrhe. U tom slučaju,
vrijednosno usklađenje je privremeno porezno nepriznat rashod za koji je potrebno uvećati osnovicu
poreza na dobit odnosno nastaje odbitna privremena razlika koja zahtijeva priznavanje odgođene
porezne imovine u bilanci. U radu autorica obrađuje računovodstveni i porezni aspekt vrijednosnog
usklađenja pojedinih vrsta dugotrajne i kratkotrajne imovine, s naglaskom na obveznike primjene
HSFI-a.

Poduzetnici često imaju na stanju dugotrajnu imovinu koja je zastarjela, oštećena ili nepotrebna te se
njenom uporabom ne mogu ostvariti buduće ekonomske koristi.
U takvim slučajevima tu imovinu je potrebno trajno povući iz upotrebe odnosno rashodovati. U članku
se obrazlažu računovodstveni i porezni aspekti rashodovanja imovine i na primjerima pojašnjava
postupanje s takvom imovinom.